U sklopu projekta DORIBIS Network planiran je i organiziran odlazak u Hannover na CeBIT – međunarodni IT sajam, vjerojatno najveći ove vrste u Europi. Put je organiziran i financiran za 8 predstavnika IT tvrtki iz Donjeg Miholjca i Osijeka, kao i dva predstavnika projektnih partnera – jedan iz Poduzetničkog inkubatora Osvit i jedan iz Poduzetničkog inkubatora BIOS.
Došao je i taj dan. Negdje oko 2 sata ujutro krenuli smo prema Hannoveru. Točnije, prema Osijeku. Naravno, nismo uspjeli izaći čak ni iz Donjeg Miholjca bez standardne „lizaljke“ kod benzinske stanice. U Osijeku smo sat vremena kasnije pokupili ostatak ekipe i bili smo spremni za put.
Na mađarskoj granici standardna priča – improvizirano „dobro veče“ i pregled osobnih iskaznica. Par kilometara dalje stajemo na prvoj pauzi za kavu na kojoj nam pažnju plijeni detalj da se nalazimo na benzinskoj postaji, svuda oko nas upozorenja o zabranjenom pušenju a ispred trgovine na stoliću – par pepeljara.
Uz svitanje i prilično sumorno vrijeme stajemo u blizini Györa na sljedeću pauzu. Tamo zatičemo komšiju iz susjedne Srbije koji je krenuo na rad u Njemačku ali eto, nije dogurao daleko. Jedino prijevozno sredstvo ga je izdalo i traži našu pomoć oko pozivanja vučne službe. Nikako dobar nagovještaj budućih događanja za njega. Nakon dočekane vučne službe koja se od nikuda stvorila u roku samo par minuta, razmijenjenih uputa našeg vozača nesretnom kolegi krećemo dalje prema Bratislavi.
Je li to bilo pod utjecajem sivila neba ili rominjanja kiše ali Bratislava je iz ove perspektive izgledala prilično tužno i depresivno. Uz pogled na stare zgrade iz socijalističkog doba dolazimo do drugog dijela gdje se nazire i pokoja novijeg dizajna. Nažalost, ni to ne mijenja ukupni dojam koji glavni grad Slovačke ostavlja sa autoputa. Daljnji put Slovačkom obilježava industrija u bližoj okolici Bratislave i šume koje su jednostavno posvuda uz autoput. Kilometri i kilometri šuma. Nisam istraživao industriju Slovačke ali pretpostavljam da je drvni sektor jako dobro razvijen.
A sad nešto što stvarno nisam očekivao. Autoput u okolici Brna je… neopisiv. S ponosom mogu reći da su hrvatske autoceste avion za ovu cestu. Kvragu, cesta Donji Miholjac – Rakitovica je avion za ovu cestu. Osjećaj jahanja na 300 km udaljenosti je jednostavno neopisiv. Čak i oni pospani su se vrlo brzo razbudili. Komunikacija bez vikanja apsolutno nemoguća. Ako ste se ikad vozili cestama izgrađenim u doba Marije Terezije – e pa to je premija. Ova kalvarija, srećom, završava pred Pragom i nastavlja se noviji dio autoputa. Kroz Prag smo prošli relativno brzo. Koliko sam uspio pohvatati, jako puno starih građevina, neke sam uspio i uhvatiti. No, vrijeme je da Češku ostavimo iza sebe i krenemo prema odredištu.
A Njemačka? Njemačka k’o Njemačka. Odlične (uglavnom) ceste, velik broj polja i krovova prekrivenih fotonaponskim panelima, vjetrenjače, industrija… Kompletno drugi svijet. Taman kad pomisliš da se skidaš sa autoputa – nije tako. Samo si se prebacio na drugi. Njemačka nas je vrlo gostoljubivo počastila i sa malo sunca, tako da je u samom startu ostavila kudikamo ljepši dojam. Ono što je, recimo, negativno u priči je preostali kilometri do Hannovera. Red kartanja, red spavanja, red pauze i 4 sata kasnije ukazao se ON – znak na kojem stoji Hannover sa brojkom 56 kraj sebe. Bio je više i red…
Večer je završila u dobroj atmosferi u društvu kolega iz Ujedinjenog Kraljevstva i Nizozemske.
